Nekad je na zemlji postojalo ostrvo na kojem su živele sve vrednosti.

Ali jednog dana primetili su kako je ostrvo počelo tonuti pod vodom.

Sve dragocenosti ukrcale su se na svoje brodove i otplovile.

Na ostrvu je ostala samo LJUBAV.

Čekala je do poslednjeg trenutka, ali kad se više nije imalo šta čekati, htela je otploviti sa ostrva.

Tada je nazvala BOGASTVO i zamolila ga da se ukrca na njegov brod, ali BOGASTVO je odgovorilo:

– Na mom brodu ima mnogo dragulja i zlata, nema mesta za tebe.

Kad je brod TUGE prošao, tražila je da je primi na svoj brod, ali i ona joj je odgovorila:

– Oprosti, LJUBAVI, tako sam tužna da uvek moram biti sama.

Tada je LJUBAV ugledala brod PONOSA i zatražila njegovu pomoć, ali rekao joj je da će LJUBAV razbiti sklad na njenom brodu.

RADOST je plutala u blizini, ali bila je toliko zauzeta zabavom da nije ni čula pozive LJUBAVI.

Tada je LJUBAV počela potpuno da očajava.

Ali odjednom je začula glas:

– Idemo, LJUBAVI, povešću te sa sobom.

LJUBAV se okrenula i ugledala starca. Odvezao ju je na kopno i kad je starac isplovio, LJUBAV se uhvatila za glavu, jer je zaboravila pitati za njegovo ime.

Tada se okrenula ZNANJU:

– Reci mi, ZNANJE, ko me je spasio? Ko je bio taj starac?

ZNANJE je pogledalo u LJUBAV i reklo:

– Bilo je to VREME!

– VREME? – pitala je LJUBAV.

– Ali zašto me je spasilo?

ZNANJE je bacilo pogled u pravcu gde je starac zaplovio i odgovorilo:

– Jer samo VREME zna koliko je LJUBAV bitna u životu.